# SUBJEKTIVNOST I SVJESNOST

POKRET ZA PREPOROD HRVATSKOG DUHA I POTICANJE NATALITETA U HRVATSKOJ – ŽIVOT
ZADAR, PETRA BERISLAVIĆA 1
www.pokretzapreporodhrvatskogduha.hr


SUBJEKTIVNOST I SVJESNOST

Subjektivnost je odraz ukupnog stečenog u svijetu i . . . , ali svaki pojedinac tu je i odraz spoznaje. . . , kao pomoći u svijetu za sklad, tj. zadovoljstvo, tj. izbjegavanje patnje. . .
Dakle, objektivno je tu kao kušnja koje iritira ukoliko se ne primjeni pouka za harmoniju, zapravo patnja je po duhu razdvajanje i opiranje svjetovnom, a ona se pripisuje tijelu, tj. objektivnom, koje tu čeka duševne odluke uglavnom subjektivne – nastale po „racionalnim“ kalkulacijama u konkretnom svjetovnom. . . , kako na Zemlji tako i u cjelini svemira. Dakle čovjek tvoreći ovozemaljske uvjete svojom subjektivnošću sebe reducira i propada kao smisao u ovoj etapi, u svijetu. Stvoritelj kao uzrok i gospodar, čovjeka prepušta fantaziranju daleko od bitnog i svjesnog, koji sebi umišlja da je perpetuum mobile, životne uvjete okreće protiv sebe, ne zna ni zašto ni kada je postao, otkuda i kako dalje. . .
Čovjek želi sebe vidjeti kao samotvorca udaljava se od tvorca, reduciranjem se razdvaja od biti, patnja signalizira da je skrenuo s pravog puta, da proturječi životu, po navici subjektivno sebe udaljava od izvora kao da može biti perpetuum mobile. Odvajanje iz apsolutne kompleksnosti uvjeta života, znači izgubiti se, zalutati u šumi. . . ostati bez zaštite. . .umjesto odrediti se za život na temeljima dostojna čovjeka. Udaljavanjem dublje u šumu čovjek se udaljava od izvora svjetlosti prema mraku, u agoniji odbrojava pored baklje koja je tu za trenutak i konačna – zapravo je hvatanje za slamku utopljenika u hirovitoj nabujaloj rijeci.
Dakle, subjektivno čovjek sebi umišlja ono što nije, ustvari zbog onog što je olako napustio pa sebi priuštio patnju, kao kaznu za vlastito ponašanje – nakon čega prestaje sklad kao jedno u jednom, kao biće sa slobodnom voljom koje je stvoreno, a ne kako sebi umišlja autostvoreno. Bez valjanog razloga po subjektivnosti čovjek postane konačna baklja bez neizmjerna i nepresušna izvora – dakle, čovjek kada se tako ponaša zapravo je zlo, umišlja sve i svašta, autonomiju bez pokrića. Grješan čovjek ovisi o pomoći, o Stvoritelju i njegovoj milosti, Ocu koji garantira život kao dobro, tj. smisao, a subjektivnost sina ukoliko nije budan vodi u konačnost, mjesto da po uzoru na Oca ostane na beskonačnom putu kao uzor, temelj, ognjište, zaštita kao odraz reda . . . Na sinu je da odoli luciferstvu na putu za beskonačno, kao spasitelj bitnog i garancija, kao Otac s temeljima, ognjištem, kretanjem koje ne zaustavlja život na beskonačnom putu. Dakle, čovjek se varan prividom odvaja od temelja, izvora života, od toplog ognjišta, milostiva Oca. . .
Mjesto konstantnim participiranjem u apsolutnom dobru, čovjek zavaran prividom često stvara želju za odvajanjem od temelja, što rezultira disharmonijom, kao uzrokom boli i patnji.
Preostaje nam buđenje, tj. uskrsavanje po spoznaji, i poticanje u vlastitoj sredini za dobro.
Nakon disharmonije, samo subjektivni obrasci na beskonačnom putu nisu dostatni. Subjektivnost puno puta znači umišljanje i egoizam, želju za osamostaljivanjem, što je suprotno osvješćivanju i spoznaji.
Život je orijentacija i najveće dobro, život je u biti vječan i osnova svih spoznaja čovjeku, kao čudo Stvoritelja. Osvješćivanjem se spoznaje da život živi, a ne kao što subjektivnost puno puta život okončava i okreće k smrti. Tu se stalno griješi iako se napadom na život osjeti bol kao upozorenje da se skrenulo na krivi put.
Makar patnja i bol opominju, subjektivno bez spoznaje griješi, ne može shvatiti da čovjek po slobodnoj volji ocjenjuje i procjenjuje protiv samog sebe, tj. života. Subjektivnost koja šablonama, svim i svačim iz tradicije, djeluje protiv života – nakon rasipanja života „izgubljeni“ ne mogu procijeniti. . .život kao dobro.
Problem je u subjektivnom poimanju konačnosti života – što nitko ne želi.
Svejedno najveći broj ljudi djeluje za konačno, za život konačni – što znači tvore uvjete za smrt – po čemu nastaje patnja.
Po ljudskoj subjektivnosti život nije spoznat, nije tu život – kao odraz apsolutnog da se po nekoj subjektivnosti i procjenjuje ili održava, jer nije za takvo nešto adekvatna. Životu kao dobru od strane nekih subjektivnosti ne trebaju ocjene i procjene jer život je dobro po neizmjernom Stvoritelju. . . njegovo djelo. Subjektivnost se javlja u životu tamo gdje čovjek može osjetiti patnju , dakle utoliko u tom krugu reagira po tjelesnoj boli. Kako god, samo čovjek sebe može poljuljati na temeljima Oca. Ukoliko čovjek pati – to je razapet po subjektivnosti zbog disharmonije po osobnoj volji, između duše i tijela (duhovnog i materijalnog) čovjeka i općeg, u neskladnoj zajednici.
Ne može Bog biti razapet već on čovjeku alegorički pokazuje kako sam po svojoj volji stvara disharmoniju, tj. razapinje samog sebe. Kada se subjektivnošću zapostavi red, rad i disciplina, tada čovjek oslabi po navikama, a život mu se svodi na konačan. Eto zašto neki pojedinac ili narod propada. Misao i riječ su život i na zemlji žive bez prestanka – dakle po budnosti kretanje je život u apsolutu. Znači, čovjek treba aktivno participirati u apsolutnom mišlju, riječju i djelom.
Jedna subjektivnost na Zemlji se razlikuje od druge. Ipak, čovjek postupno uočava zamke životu dok živi, ne mora žrtvovati život, već mora životom braniti život – dakle pobjeđivati življenjem smrt, a zaobilaziti one koji ne znaju da životu nema kraja. Ozbiljan čovjek teži čistoj duhovnoj duši pomoću stava i djela, zarađuje po savjesti i višoj svijesti. Život je dobro tu da se živi, a čovjek da mu se divi…ukoliko participira svojim duhom u apsolutnom duhu. Čovjek treba za život raditi – po tom dobru se nadati. Dakle čovjek – treba živjeti svaki dan i opravdati ga novim životom – idejama, ne zapostaviti nijedan dan, življenja i divljenja životu. Nema ideje kada se ne participira u životu – tj. u apsolutu – eto zašto čovjek nema konstantno kvalitetnih rješenja. U izboru po volji duhovno sebe reducira (potiskuje) u svojoj veličini i ulozi pa se zapravo gubi odgovornost – kao odraz inertnosti koja teži svjetovnom – konačnom, što proturječi budućnosti, tj. životu – po kretanju. To se događa kada se čovjek postavlja i ocjenjuje subjektivno - što je često relativno, dakle i kada nije na visini zadaće postavlja se kategorično.
Dr. sc. Ilija Barjašić

Posljednja izmjena: 2015-12-11 13:09
Novosti - Život

# 2016-07-18 01:32 - Rosa

You're the graetest! JMHO

Vaš komentar

CAPTCHA image
065535
free hit counter