# VLADAVINA NARODA ILI SAMOVLADA

VLADAVINA NARODA ILI SAMOVLADA / R

(DEMOKRACIJA ILI AUTOKRACIJA)

Po Stvoritelju dogodio se narod kao polje za žetvu svega što bi moglo koristiti i onima koji nisu sijali, a hoće žeti za sebe ili isključivo za sebe.
Puno njih želi žetvu iako nisu sijali, pa se po njihovoj konkurenciji događa raslojavanje naroda.
Po sudbini naroda i vođa, uglavnom sudbina se tvori vrteći se u krugu i stalno producira po tradiciji klasičnog autokrata, o čemu se rijetko raspravlja znajući koliko čovjek teško prihvaća novo, i da radije živi po staroj šabloni. Zbog tendencioznog navikavanja narod se ponaša inertno pa vođu sve manje kontrolira i upozorava kako sve manje prihvaća odgovornost za preuzete dužnosti. Dok vođa postaje sam sebi svrha, narod olako shvaća nastalu situaciju i kada se radi o njihovim životima, ne uočava da je to znak posrtanja jednog naroda.
Nema riječi kojima se može izreći kolika je odgovornost vođe za živote, tj. može li čovjek duhovni život uzeti kao dužnost i za život biti odgovoran. Koliko je vođa kao pojedinac svjestan dok uzima tako veliku dužnost?
Čovjek je biće rasta prema autonomnosti – spoznajom, osvješćivanjem prema slobodi. Dok autokrat u političkom smislu označava apsolutizam iako je tek biće rasta – pa za život ne može biti odgovoran, jer čovjek još nije takva kvaliteta, samo uz silnu toleranciju i savjetnike vođa će utoliko poticati jedan narod. Dakle, pojedinac naročito kada se odmetne u autokrate jedino kao etičar pozitivno je, dok političari kvalitete i iz ovog vremena uglavnom još uvijek ne djeluju prema apsolutnom dobru, proporcijalno spoznaji toliko se žrtvuju ili žrtvuju narod. Zapravo, mudrost se unosi u institucije koje su servis narodu. To znači vladar je znanje i preko institucija, adekvatno spoznaji preko kojih pojedinci u jednom narodu uče poticati jedan drugoga. Dakle čovjek je stvaran, a vladar je čuvar duhovnog života – u funkciji Stvoritelja života. Gledano iz vremenskog kuta, evolucija je nositelj spoznaje, a ako se tako ne pokaže na terenu nije je niti bilo, jer nije bilo kretanja u skladu sa životom. U dvojstvu razigrani Apsolut – Stvoritelj stvori čovjeka pojedinca pripadnika jednog naroda, život stupnja čovjeka na Zemlji. Nakon demokracije i autokracije po volji jednog naroda, evo i osvješćenosti čovjeka po kojoj adekvatno zaslužuje slobodu koja je otrov za strah, a koji je oruđe autokrata. Kakogod, kod nekih naroda «demokracija» je za sada plodno tlo autokratima za upravljanje, a koji su svrha sami sebi. Dakle, autokracija tj. pojedinac vlada narodom, bio on iz njegovih redova ili iz redova okupatora, i kada najmanje mogu pokazati u pravcu dobra, vladaju u «ime naroda». Najčešće autokrat je na riječima uzor. . . sve dok ga narod tolerira zbog preuzetih dužnosti i odgovornosti za koje ne mari, a što se pokaže u jednoj zajednici. Kada vladar svojim potezima pokazuje apsolutistički stil vladanja, na sceni je bolestan vladar. Uglavnom narod i «demokracija» imaju kvalitetu logike zdravog razuma i očigledno se to nameće od strane Stvoritelja života, za ljude dobre volje – kao poticaj za djelovanje, umjesto pijanstva i orgijanja.
Apsolut je perpetuum mobile ¹ i dovoljan sam sebi, što i čovjek nerealno želi stoga se na Zemlji služi koječime po cijenu skladna života, što uvijek stvara patnju. Znači, pojedinac nesvjesno po vlastitoj anarhičnoj volji dok rastače jedno zapravo svojim nakanama rastače sebe i selo, koje mu to dopusti. Dakle, pojedinac kao dio Jednog – Apsolutnog nameće se kategorično tumačenjem apsolutnog. Umjesto da se to Jedno konstantno sagledava i štuje kao garancija za sve razine i razlike života, pismene i nepismene, vjernike ili znanstvenike ali u službi za JEDNO, jednu zajednicu, jednog pojedinca tako da se ne rastače i ne rasipa integritet – što je slabljenje. Dakle, za – JEDNO, zajedno, jedna zajednica se čuva kao opće dobro.
Dezintegracija nastaje zbog neznanja, zbog autokratskog ponašanja i zloupotrebljavanja demosa.
¹ Apsolut je perpetuum mobile – vječno pokretljivo
Autokrat bez kontrole, kao rob osjetila zavaran prividom, izgubi kriterije za opće pa s velikim materijalnim izobiljem postane proklet i nepodnošljiv narodu. Jer tu ljepotu i dobrotu koja je iza i iznad ne može vidjeti, to što može čovjek urednim – duhovnim – očima. Svaki čovjek se pokazuje narodu i po svojim djelima, svim svojim pokušajima i posrnućima kao mudar ili lukav pojedinac za – JEDNO ili protiv. Autokrat je stalno u iskušenju, nije svjestan da demos može zadovoljiti samo kvalitetom, a sebe kvantitetom dok podmeće demosu privid «kruha i igara» što je samo osjetilna razina, što bi za čovjeka trebalo značiti sekundarno po redu. Primarno je za narod sudjelovanje ZAJEDNO, ZA – OPĆE – DOBRO. Tek tako narod živi na putu beskonačnom što je smisao. Pravi vođa ustraje i može odoljeti i pored svih iskušenja koja su odraz vlastite slabosti ili slabosti naroda kojem pripada, a koji je tu da isti potiče i prezentira, što mogu samo marljivi i strpljivi. Proizlazi da pojedinac kao autokrat nije u službi svome narodu u odnosu na pojedinca, koji je za opće dobro kao Jedno.
Takav trud je smisao u pravcu za dobro, ZAJEDNO.
Zajedno, za opće dobro – za – JEDNO.
Kakvi su to pojedinci autokrati koji, dok predstavljaju dobru volju naroda, bi odvajali dijelove teritorija u ime demokracije na štetu Hrvatske kao samostalne i nezavisne države. Po cijenu općeg dobra u pokrajinama Hrvatske, neki autokrati bi htjeli biti makar polubogovi. Autokrati stvaraju zakone po vlastitoj mjeri, kako bi štitili sebe i ono što je proizišlo iz zamisli dok su vladali u pravcu da su sami sebi svrha. Autokratu naročito smeta znanje pojedinaca, pa je u stanju obezglaviti narod kojim vlada, što su činili vladari – autokrati kroz povijest i tako nesvjesno pripremali narod za nestanak sa Zemlje.
I pored očiglednog na terenu, za neke autokracija znači izboriti se po cijenu dobra, a za neke po radu odgovornost i nagrada za obavljene dužnosti.
Sudbina je čovjeka da sudbinu stvara svoju, razmjerno i zadovoljstvo sebi, koliko je žrtvovao za opće dobro kao Jedno u skladu s apsolutnim, tako da stvorenja ne guši već u ime Jednog da jedinke žive, a ne da umiru zbog autokrata koji sebi umisle da je apsolutno jedno a ne jedinka za JEDNO.
Ne može pojedinac umišljati da je on ukupno zbir pojedinaca jednog naroda – dok sofistički pretvara manji argument u veći ili dio zamjenjuje cjelinom, ukupnim apsolutnim jednim.
Po istoj šabloni autokrat vodi demos na «demokratski» način i u rat, do kojeg je i doveo narod.
Kakvi su to autokrati s pretenzijom vladanja nad duhovnim životom Hrvata dok pokazuju na prostorima Hrvatske uglavnom volju za golom egzistencijom. Utoliko, i crkva otvara javne kuhinje i prihvatilišta za pijance. Kakogod, biskupi nisu svjesni da će narod prije propasti ako im oni budu pripremali ručak i večeru. Treba znati da čovjek zdrava ili obnovljena duha – ne želi ručati niti večerati na račun drugog. Kada se pojedinca zaokupi hranom – golom egzistencijom, isti ne živi za bitno i takvima se lako manipulira u pravcu smrti. Dakle, vrijeme je da budete samokritični kao «pastiri» jer očigledno je koliko je Hrvat potaknut u pravcu duhovne obnove:
1. nezaposlenost i odvikavanje od rada u Hrvatskoj toliko je uhvatilo maha. ..
2. alkohol, droga i perverzije u svim slojevima društva, toliko je uhvatilo maha. ..
Vjerojatno će te na sljedećim izborima lobirati za stranku koja vam najviše obeća i plati na razini gole egzistencije. .
Protiv zavjere materije u funkciji gole egzistencije Hrvati se mogu spasiti:
1. odvikavanjem od alkohola i drugih modernih perverznih poroka
2. ponovnim navikavanje na rad
Dakako, pomoću reda, rada i discipline duh postaje jači, a ne po autokratskim šablonama.

Osijek, rujan 2008. Pokret za preporod hrvatskog duha i
poticaj nataliteta u Hrvatskoj - ŽIVOT

Posljednja izmjena: 2008-09-29 02:29
Novosti - Život

Vaš komentar

CAPTCHA image
065535
free hit counter