Naslovna

VLADAVINA NARODA ILI SAMOVLADA (DEMOKRACIJA ILI AUTOKRACIJA)

Detalji

Napisao/la Ilija Barjašić

Kategorija: Novosti

Objavljeno: 12 Rujan 2021

Pregleda: 768

VLADAVINA NARODA ILI SAMOVLADA  (DEMOKRACIJA ILI AUTOKRACIJA)

Po Stvoritelju dogodio se narod kao polje za žetvu svega što bi moglo koristiti i onima koji nisu sijali, a hoće žeti za sebe ili isključivo za sebe. Puno njih želi žetvu iako nisu sijali, pa se po njihovoj konkurenciji događa raslojavanje naroda. Po sudbini naroda i vođa, uglavnom sudbina se tvori vrteći se u krugu i stalno producira po tradiciji klasičnog autokrata, o čemu se rijetko raspravlja znajući koliko čovjek teško prihvaća novo, i da radije živi po staroj šabloni. Zbog tendencioznog navikavanja narod se ponaša inertno pa vođu sve manje kontrolira i upozorava kako ne prihvaća odgovornost za preuzete dužnosti. Dok vođa postaje sam sebi svrha, narod olako shvaća nastalu situaciju i kada se radi o njihovim životima, ne uočava da je to znak posrtanja jednog naroda. Nema riječi kojima se može izreći kolika je odgovornost vođe za živote, tj. može li čovjek duhovni život uzeti kao dužnost i za život biti odgovoran. Koliko je vođa kao pojedinac svjestan dok uzima tako veliku dužnost? Čovjek je biće rasta prema autonomnosti – spoznajom, osvješćivanjem prema slobodi. Dok autokrat u političkom smislu označava apsolutizam iako je tek biće rasta – pa za život ne može biti odgovoran, jer čovjek još nije takva kvaliteta, samo uz silnu toleranciju i savjetnike vođa će utoliko poticati jedan narod. Dakle, pojedinac naročito kada se odmetne u autokrate jedino kao etičar pozitivno je, dok političari kvalitete i iz ovog vremena uglavnom još uvijek ne djeluju prema apsolutnom dobru, proporcijalno spoznaji toliko se žrtvuju ili žrtvuju narod. Zapravo, mudrost se unosi u institucije koje su servis narodu. To znači vladar je znanje i preko institucija, adekvatno spoznaji preko kojih pojedinci u jednom narodu uče poticati jedan drugoga. Dakle čovjek je stvaran, a vladar je čuvar duhovnog života – u funkciji Stvoritelja života. Gledano iz vremenskog kuta, evolucija je nositelj spoznaje, a ako se tako ne pokaže na terenu nije je niti bilo, jer nije bilo kretanja u skladu sa životom. U dvojstvu razigrani Apsolut – Stvoritelj stvori čovjeka pojedinca pripadnika jednog naroda, život stupnja čovjeka na Zemlji. Nakon demokracije i autokracije po volji jednog naroda, evo i osvješćenosti čovjeka po kojoj adekvatno zaslužuje slobodu koja je otrov za strah, a koji je oruđe autokrata. Kakogod, kod nekih naroda «demokracija» je za sada plodno tlo autokratima za upravljanje, a koji su svrha sami sebi. Dakle, autokracija, tj. pojedinac vlada narodom, bio on iz njegovih redova ili iz redova okupatora, i kada najmanje mogu pokazati u pravcu dobra vladaju u «ime naroda». Najčešće, autokrat je na riječima uzor. . . sve dok ga narod tolerira zbog preuzetih dužnosti i odgovornosti za koje ne mari, a što se pokaže u jednoj zajednici. Kada vladar svojim potezima pokazuje apsolutistički stil vladanja, na sceni je bolestan vladar. Uglavnom narod i «demokracija» imaju kvalitetu logike zdravog razuma i očigledno se to nameće od strane Stvoritelja života, za ljude dobre volje – kao poticaj za djelovanje, umjesto pijanstva i orgijanja. Apsolut je perpetuum mobile ¹ i dovoljan sam sebi, što i čovjek nerealno želi stoga se na Zemlji služi koječime po cijenu skladna života, što uvijek stvara patnju. Znači, pojedinac nesvjesno po vlastitoj anarhičnoj volji dok rastače Jedno zapravo svojim nakanama rastače sebe i selo, koje mu to dopusti. Dakle, pojedinac kao dio Jednog – Apsolutnog nameće se kategorično tumačenjem apsolutnog. Umjesto da se to Jedno konstantno sagledava i štuje kao garancija za sve razine i razlike života, pismene i nepismene, vjernike ili znanstvenike ali u službi za JEDNO, jednu zajednicu, jednog pojedinca tako da se ne rastače i ne rasipa integritet – što je slabljenje. Dakle, za – JEDNO, zajedno, jedna zajednica se čuva kao opće dobro. Dezintegracija nastaje zbog neznanja, zbog autokratskog ponašanja i zloupotrebljavanja demosa. Autokrat bez kontrole, kao rob osjetila zavaran prividom, izgubi kriterije za opće pa s velikim materijalnim izobiljem postane proklet i nepodnošljiv narodu. Jer tu ljepotu i dobrotu koja je iza i iznad ne može vidjeti, to što može čovjek urednim – duhovnim očima. Svaki čovjek se pokazuje narodu i po svojim djelima, svim svojim pokušajima i posrnućima kao mudar ili lukav pojedinac za – JEDNO ili protiv. Autokrat je stalno u iskušenju, nije svjestan da demos može zadovoljiti samo kvalitetom, a sebe kvantitetom dok podmeće demosu privid «kruha i igara» što je samo osjetilna razina, što bi za čovjeka trebalo značiti sekundarno po redu. Primarno je za narod sudjelovanje ZAJEDNO, ZA – OPĆE – DOBRO. Tek tako narod živi na putu beskonačnom što je smisao. Pravi vođa ustraje i može odoljeti i pored svih iskušenja koja su odraz vlastite slabosti ili slabosti naroda kojem pripada, a koji je tu da isti potiče i prezentira, što mogu samo marljivi i strpljivi. Proizlazi da pojedinac kao autokrat nije u službi svome narodu u odnosu na pojedinca, koji je za opće dobro kao Jedno. Takav trud je smisao u pravcu za dobro, ZAJEDNO. Zajedno, za opće dobro – za – JEDNO. Kakvi su to pojedinci autokrati koji, dok predstavljaju dobru volju naroda, bi odvajali dijelove teritorija u ime demokracije na štetu Hrvatske kao samostalne i nezavisne države. Po cijenu općeg dobra u pokrajinama Hrvatske, neki autokrati bi htjeli biti makar polubogovi. Autokrati stvaraju zakone po vlastitoj mjeri, kako bi štitili sebe i ono što je proizišlo iz zamisli dok su vladali u pravcu da su sami sebi svrha. Autokratu naročito smeta znanje pojedinaca, pa je u stanju obezglaviti narod kojim vlada, što su činili vladari – autokrati kroz povijest i tako nesvjesno pripremali narod za nestanak sa Zemlje. I pored očiglednog na terenu, za neke autokracija znači izboriti se po cijenu dobra, a za neke po radu, odgovornost i nagrada za obavljene dužnosti. Sudbina je čovjeka da sudbinu stvara svoju, razmjerno i zadovoljstvo sebi, koliko je žrtvovao za opće dobro kao Jedno u skladu s Apsolutnim, tako da stvorenja ne guši već u ime Jednog da jedinke žive, a ne da umiru ¹ Apsolut je perpetuum mobile – vječno pokretljivo zbog autokrata koji sebi umisli da je apsolutno jedno a ne jedinka za JEDNO. Ne može pojedinac umišljati da je on ukupno zbir pojedinaca jednog naroda – dok sofistički pretvara manji argument u veći ili dio zamjenjuje cjelinom, ukupnim apsolutnim jednim. Po istoj šabloni autokrat vodi demos na «demokratski» način i u rat, do kojeg je i doveo narod. Kakvi su to autokrati s pretenzijom vladanja nad duhovnim životom Hrvata dok pokazuju na prostorima Hrvatske uglavnom volju za golom egzistencijom. Utoliko, i crkva otvara javne kuhinje i prihvatilišta za pijance. Kakogod, biskupi nisu svjesni da će narod prije propasti ako im oni budu pripremali ručak i večeru. Treba znati da čovjek zdrava ili obnovljena duha – ne želi ručati niti večerati na račun drugog. Kada se pojedinca zaokupi hranom – golom egzistencijom, isti ne živi za bitno i takvima se lako manipulira u pravcu smrti. Dakle, vrijeme je da budete samokritični kao «pastiri» jer očigledno je koliko je Hrvat potaknut u pravcu duhovne obnove: 1. nezaposlenost i odvikavanje od rada u Hrvatskoj toliko je uhvatilo maha. .. 2. alkohol, droga i perverzije u svim slojevima društva, toliko su uhvatile maha. Vjerojatno će te na sljedećim izborima lobirati za stranku koja vam najviše obeća i plati na razini gole egzistencije. Protiv zavjere materije u funkciji gole egzistencije Hrvati se mogu spasiti: 1. odvikavanjem od alkohola i drugih modernih perverznih poroka 2. ponovnim navikavanje na rad Dakako, pomoću reda, rada i discipline duh postaje jači, a ne po autokratskim šablonama.

dr. sc. Ilija Barjašić

predsjednik Pokreta za preporod hrvatskog duha i poticanje nataliteta u Hrvatskoj Život

 predstojnik HAZUD-a za poticanje nataliteta u Hrvatskoj   

Add a comment

APSOLUT (BOG) STVORITELJ ŽIVOTA - A ČOVJEK STVARATELJ STVARI

Detalji

Napisao/la Ilija Barjašić

Kategorija: Novosti

Objavljeno: 12 Rujan 2021

Pregleda: 740

        APSOLUT (BOG) STVORITELJ ŽIVOTA - A ČOVJEK STVARATELJ STVARI

 

 

 

U Hrvatskoj je od 1990. godine tendenciozno – isplanirano, uglavnom između partizana boljševika ili njihovih potomaka, stotinjak veleposjednika za preuzimanje pod kontrolu, za sebe, sveukupno hrvatsko materijalno bogatstvo. Materijalna bogatstva su ih doslovce pretvorila u robote – stvari, kako su se i predstavljali kao bezdušnici (bez duše), dakle želje se ostvaruju. I dalje su odlučni pomoću lukavštine zadržati preostala ukupna hrvatska materijalna bogatstva koja nasljeđuju njihovi unuci, kao i lukave šablone koje su uz materijalna bogatstva od očeva i djedova naslijedili.

Zbore, ne trebaju u Hrvatskoj nikakve promjene, stvari su stvari kakve jesu, po njima stvarateljima neka ostane kao i do sada, jer tako odgovara postvarenim, bez duša stvarateljima.

O lustraciji ni govora, okamenjena srca demonstriraju kipove.

I Grci su isticali kiparstvo i slikarstvo (mrtvu prirodu), npr. slike grožđa na koje su se ptice zalijetale misleći da je grožđe za jesti – ipak nijedna ptica nije se nahranila, a niti po takvim tvorevinama živjela. Dakle, i pored stvaranja stvari čovjeku to nije dovoljno, ne može živjeti, već se kao vladari, birokracija, svećenstvo i umjetnici uglavnom svi se mahom žele domoći tuđega, zbog tjelesnog orgijanja. Dakle, ispada da je nečovjek «velik» koliko je veliki neradnik, tj.  veliki prevarant, dok se vozi u rikšama¹.  

Zavarani prividom uvjeravaju, kako ih živi ljudi ne bi iritirali zbog ekonomskog kolapsa koji je odraz poljuljanog morala. Stvoreno stanje u Hrvatskoj  stvorilo je brigu većini Hrvata u Hrvatskoj, ali (naviknuti) izjavljuju,  prije svega, kako je gola egzistencija sve ugroženija, tek potom opet izjavljuju kako je i moral poljuljan kao uvjet vrijednostima. Dakle, važnija su materijalna bogatstva – stvari. Nažalost, postvareni ne mogu funkcionirati, jer po vlastitoj želji nisu «živa» bića već postvarena, zaboravili su se postaviti kao stvorenja Apsolutnog stvoritelja života.

Stvari se boji onaj tko ih je precijenio i stavio ispred života, stoga je i sigurna žrtva, a da kao rob stvari nije svjestan. Život je bit čovjeka, dok se postvareni razmeću preko materije – stvari kao odraz disharmonije. Ipak, život – čovjek uvijek može sačuvati samopouzdanje u borbi sa stvarima, u naletu koje se nameću u goloj egzistenciji za tijelo. Bitnom, tj. duši čovjek nema što dodati niti je potrebno, ali dok stvara stvari, u zanosu kao svoja djela ako ih precjenjuje, njima počne služiti, ustvari sebe podcijeni i stavi u drugi plan. Kvantificiranje dok se stvaraju stvari uvijek vodi na nivo gole egzistencije za tijelo, pa se tako daje važnost i prvo mjesto tijelu u odnosu na dušu. Problem je u tome što nastaje disharmonija pa čovjek izgubi rješenje i pored bitnog kao uporišta – više se ne oslanja na Stvoritelja. Dakle, i gola egzistencija uvjet je reda Stvoritelja života, a ne po stvaratelju stvari, kojeg i pomoću riječi kao odraza duha treba usmjeravati k životu, što jest. Uglavnom ljudi među sobom tvore odnose koji izazivaju sumnju tendiranu pomoću anarhične volje i riječi, kako god pravda je orijentacija životu, posljedica reda, što proizlazi iz kompleksnosti zbog konkretnosti.

U Hrvatskoj nagrade se ne dijele po zasluzi, već je bez rada, po šabloni, stotinjak «predodređeno» koji kontroliraju pomoću vlasti ukupna materijalna bogatstva. Uglavnom spomenutih stotinu su već duže robovi stvari, da nisu svjesni jednako kao ni stvari. Zato u iskonskom i očiglednom nema mjesta sumnji koja razara život, po konstrukcijama «mišljenja». Pomoću psihologije za mase, čovjeka se odvlači k stvarima tj. daljnjim postvarenjima, a isti gubi samoincijativu, sklon navikama otpočne djelovati luciferski pa stvaratelja stvari zamijeni i postavi ispred Apsolutnog stvoritelja života. Tendenciozno u šarenilu stvari čovjeka se po stvaranim razlozima u svašta uvjerava, iz čega proizlaze razne religije i vjerovanja, najčešće da se pomuti očigledno, čisto iskonsko, kako bi se moglo nametnuti nešto umjetno, stvarano po tendencioznim stvarateljima i uvijek u nešto što stvaralac ne može zaživjeti već se razmeće i uvjerava u stvar kojom želi kontrolirati život. Čovjek u dubini duše zna da je odraz Apsolutnog, stvoritelja života. Zato vjera – vjerovati je višak i samo je posljedica tendencioznog uvjeravanja u istinu, u koju se od strane tendenciozna čovjeka (zbog stvari . . . ) izaziva sumnja u zdravoj duši. U pravcu dobra nema razloga sumnjati u Svoritelja života, kao ni uvjeravanja u nešto suprotno. Život se živi i ne da se mjeriti po šablonama stvari stvorenim po čovjeku, koji svojim argumentima - stvarima, koje osvjetljava bakljom, proturječi Stvoritelju života. Dakle, po neredu postvareni čovjek uvjerava čovjeka folklorom kao argumentom da može lebdjeti itd. – i to tendenciozno zbog sebe, umjesto da svjedoči da je samo stvorenje koje treba čuvati, živjeti život i veseliti se. Umišlja da je predodređen za kategorično tumačenje Apsolutnog stvoritelja života (Boga) i to kategorički, kao da je sam Apsolut ili u najmanju ruku to pokušava biti. Uputno je u ovo vrijeme odoljeti iskušenjima, očito s razlogom, ovo je vrijeme za čovjeka dosta teško zbog inih koji ne odustaju od trona i kada na terenu konkretno u pravcu dobra ništa ne rade, a niti smjeraju – već demagoški samo izjavljuju «zaštitimo čovjeka i njegovo dostojanstvo» dok na terenu isti ruše čovjeka i njegovo dostojanstvo.

Zato, Pokret za preporod hrvatskog duha i poticaj nataliteta u Hrvatskoj - Život. upozorava da se stvorenja ne postavljaju ispred Apsolutnog stvoritelja života (Boga), da kao postvareni dalje preko stvari ne uništavaju i ne kontroliraju život – čovjeka, kojemu tako ruše samopouzdanje – dostojanstvo.

 Jer tu je Stvoritelj života koji će zaustaviti umišljene, ukoliko ih po dužnosti i prije ne zaustavi živi čovjek. Stvorenja Stvoritelja koja odolijevajući nasrtajima zlog duha, žive život svjesni da su odraz uvjeta za veselje, a ne da bi postali robovi mrtvih stvari koje kada ih se stavi ispred života uvijek čovjeku donesu patnju. Dakle, angažirati se za golu egzistenciju znači zarađivati za tijelo, dok angažiranje za život, tj. za dušu znači biti na temeljima – izvoru života, što je garancija i za veselje čovjeku u Jednom dobru. Naravno, u pravcu dobra čovjek se ogleda u međuljudskim odnosima tako da pomoću kritike kao savjeta potiče na natjecanje u pravcu  zajedničkog u zajednici. Tek tako strahu nema mjesta, kojeg u početku i nije bilo. Čovjek je tu da živi a ne da po čovjeku izrađene stvari (oruđa) uništavaju život, a nesvjesni faraoni umišljaju sebe kao bogove, u agoniji samo su vjesnici smrti. Zapravo bahate neznalice kategorično želeći tumačiti život pomoću riječi i straha suportiraju stvar.

 

Pokret za preporod hrvatskog duha i poticaj nataliteta u Hrvatskoj – Život

nastao je iz ljubavi.

I uz Svoritelja života

želi

svim Hrvatima puno veselja za božićne blagdane – i uspješnu 2009. godinu  

 

 

                                                                    Dr. sc. Ilija Barjašić                              

                                                                     Pokret za preporod hrvatskog duha i poticaj nataliteta

                                                                     u Hrvatskoj  - ŽIVOT.

 

U Zadru, prosinac 2008.  

                                                                    

 

 

 

Add a comment

BRANITELJI PROŠLOSTI, SADAŠNJOSTI I BUDUĆNOSTI

Detalji

Napisao/la Ilija Barjašić

Kategorija: Novosti

Objavljeno: 12 Rujan 2021

Pregleda: 730

 

 

                  BRANITELJI PROŠLOSTI, SADAŠNJOSTI I BUDUĆNOSTI

 

Hrvati, u ratovima kroz svoju prošlost, su imali kvalitetne branitelje, uzorne, ali i janjičare koje su odabirali okupatori. Dakle, evidentirano je da su hrvatski branitelji kroz povijest, kako kada, bili dobri vatrogasci požara na hrvatskom prostoru, uglavnom slabi u preventivama pa vatra, kao iskonsko sredstvo za čišćenje, često se javljala na ovim prostorima u svojoj funkciji.

Branitelj, tko je to?

Branitelj zastupa, brani u ratu od potencijalnog okupatora, brani svoju zemlju, svoj narod i sebe.

Veteran, tko je to?

Veteran je isluženi vojnik, stari ratnik, borac iz bivšeg rata. Konkretno, hrvatski branitelji u zadnjem obrambenom ratu, s hrvatskim žrtvama do 1990. godine, uglavnom su oslobodili Hrvatsku od okupatora. Potom, od 1992. godine, isti Hrvati olako - naivno prepustili su rukovodeća mjesta nelustriranim – janjičarima, koji su zbog svoje kvalitete i danas kočničari općem dobru.

Dakle, uzrok svih problema nastaje kada čovjek ne može ili ne želi biti samokritičan i uzoran u vlastitom dvorištu. Zbog rastakanja hrvatskog bića, zbog neurednosti posebno su odgovorne po dužnostima vladajuće elite.

Danas u Hrvatskoj bivši politički uznici i branitelji Hrvatske (1990. – 1995. godine), prevareni su i nesvjesno podijeljeni tolikim brojem udruga, čime se prezentiraju egoistički dok od razbijenog jednog, općeg dobra unaprijed i dalje očekuju nezasluženu nagradu, koristi. Narušeno hrvatsko opće dobro pouka je da se ne smije dijeliti, već da se treba spajati u ime dobra i unapređivati.

Uredan, dostojanstven i pošten čovjek neće plaću unaprijed već adekvatno nakon što nagradu zasluži, pa se zato zdravo i ponaša, samokritički i kritički.

Konstantna angažiranost uvjet je za čuvanje općeg dobra koje je i osnova duhovnom razvoju.

Svaki pojedinac neizmjerna je vrijednost, ali kada je u pitanju opće dobro i obrana općeg dobra žrtve jednog naroda se ne uspoređuju kod osviješčenih naroda, utoliko je duh po žrtvovanju iznad mesijanskog i proročkog.

Hrvati moraju prepoznati i shvatiti da je diverzija na opće dobro kada se inverzijom skreće pažnja na pojedinačno. Zato trebaju djelovati skupa, hrvatski branitelji - veterani i aktualna vojska dok čuvaju opće dobro, tako je najlakše obraniti svakog pojedinca.

Stradanja jednog po jednog pojedinca posljedica je rascjepkanosti zajedništva, ukupne snage za čuvanje temelja i dostojanstvenih uvjeta svakom pojedincu, što je mjerilo uređene zajednice. Dakle, sve je dobro što spaja, a sve što razdvaja je zlo. Pojedinac jest proporcijalna vrijednost jedne uredne zajednice i ništa više. Suprotno, pojedinac jedne neuredne zajednice je slab i nezaštićen, dok zavaran očekuje, nikada ne dočeka i ne doživi zaštitu ako se njegova zajednica dijeli i raslojava kao posljedica nereda, što se događa kada se pojedinci zbog preventive ne žele žrtvovati. Zamka je tek uklonjena kada se spozna da se pomoću i preko pojedinca zamagljuje opće dobro, da  se baš tako stvaraju uvjeti za obezglavljivanje jednog naroda. Tendenciozno, slabi pojedinci stimuliraju sebi slične dok rastaču opće dobro zajednice, a koliko ih je otkrivaju se sami u redu za lustraciju. Uočavanje zamki je potrebno da žrtvovanje ne bude uzaludno, jer žrtvovanje je život i uvjet životu. Nema reda gdje nema jedinstva i obrnuto, zato se može točno ocijeniti tko i zašto stvara nered. Hrvatski teritorij, kao uvjet životu, pokazuje hrvatski duh i sve što mu smeta i koliko je pod pritiskom. Dakle, zemlja jednog naroda i po duhu istog prezentira specifičan život, što zahtjeva uvijek i prema potrebi lustraciju, lustracija . . . da bi zajednica bila jača bolja.

 Mesijanskim duhom pomoću spoznaje treba unapređivati opće dobro, proročkim pomoću riječi i svjedočenja djelovati, a dok se žrtvovanjem najbolje služi u ime života, životu.

Čuvajte se onih koji se zaštićuju, kao grješnici, zidinama i žele ostati u prošlosti.

Naročito onih koji u skladu sa životom, pošteno dnevno ne zarađuju kruh za sebe.

Čuvajte se onih koji vam obećavaju kruh koji niste zaslužili poštenim radom, jer takav kruh izazove teško pijanstvo i prokletstvo.

 Čuvajte se vođa koji nisu ispred vojske, prvi spremni kao uzor žrtvovati se u ime zajednice koja je  uvjet životu.

Naročito se čuvajte janjičara krvavih ruku kao uzroka prolivenim suzama i krvi, a koji bi i dalje vladali i rastakali jedno – opće dobro. Dostojanstven čovjek je sabran, a život gord i uspravan, nikada se ne prodaje za mrvice, a niti hvata za slamku.

 Dostojanstven čovjek je odraz Svoritelja, Oca i po istom zaštićen, bez tutora koji na Zemlji hedonistički nezasitno po cijenu života grabe materijalno, protive se i destimuliraju žrtvovanje, a što je protiv života. Samo po žrtvovanju - sudbini, uzori su odraz i veza s izvorom života. Dakle, razdvajanje i dijeljenje dobra od zla dužnost je čovjeku. Očistiti sela i gradove, posebno skrenuti pažnju prema prijestolnici Zagrebu - centru. Čovjek treba pamtiti kada netko jednom laže ili prevari, njegova je sramota, ali samo budalu isti varalica i drugi put može prevariti.

Također, u ime općeg po dužnostima, vladar je odgovoran kao koordinator vojske, radnika i zemljoradnika, ali i svaki pojedinac suodgovoran je u svojoj zajednici i sudac sam sebi.  

Slučajno, kada je sila pravda, pravedno je snagom zajedništva djelovati u borbi protiv zla. Nakon tendencioznih podjela hrvatskih dragovoljaca – branitelja, iz zadnjeg obrambenog rata, kao snage, preko silnih udruga, posljedica su specijalnog rata koji se vodi protiv Hrvatske. Hrvatski branitelji dužni su ujediniti sve udruge u jednu i tako pokazati svoje hrvatstvo djelom, čime će se svrstati za vidjeti.   

Najvećoj pošasti - drogi -  treba stati na kraj, odlučno se boriti protiv trovača drogom, koja je u Hrvatskoj odnijela više života nego prošli ratovi. 

Posebno se treba suprotstaviti lošem ali i tendencioznom kadroviranju za rukovodeća mjesta u Hrvatskoj.

Kaniti se treba blefera koji su prvi ispratili hrvatske generale u Hag, to su isti partizani - srpska  vojska koja se lukavo kao velikosrpska nametnula, nanijevši hrvatskom narodu toliko zla. Repovi te vojske i danas pokušavaju se izjednačiti i nametnuti hrvatskom narodu s prepoznatljivim spletkarenjem među Hrvatima. Udruge partizanskih veterana, koji su uglavnom poraženi u zadnjem hrvatskom obrambenom ratu, zakonski treba ukinuti, a članove uglavnom procesuirati.   

Treba shvatiti da su prosvjedi u Hrvatskoj posljedica pospanosti i mamurluka iz prošlosti kada nije bilo dovoljno brižnosti za opće dobro. Hrvatski vojni veterani kao savjetnici trebaju se osloniti na hrvatsku aktualnu vojsku, kako ne bi hrvatska vojska bila oslabljena, imajući u vidu okruženja Hrvatske.

Hrvatima danas, globalizacija i NATO samo je jedna karta i adut, sjetimo se prošlosti i Austro-Ugarske kao okupatora kada se raspala, hrvatska vojska neustrojena nije se uspjela oduprijeti Srbiji kao novom okupatoru.

Dakle, samo hrvatska vojska garancija je Hrvatima na hrvatskim prostorima.

U Zagrebu, veljača 2011. godine

                                                                        Dr. sc. Ilija Barjašić

                                         Pokret za preporod hrvatskog duha i poticanje natalitete u Hrvatskoj  

                                                                                   ŽIVOT                          

Add a comment